Dijabetes (diabetes mellitus )

DijabetesDijabetes je jedna od vodećih bolesti modernog čovjeka i zasigurno je potrebno obratiti veliku pažnju na prevenciju iste, a u slučajevima već dobivenog na odgovarajuću terapiju kojom će se regulirati ova najčešća endokrinološka bolest.  Da bi se znala postaviti odgovarajuća terapija, prvo moramo razjasniti pojam same bolesti.

 

Šećerna bolest je stanje kronične hiperglikemije, obilježena  poremećenim metabolizmom ugljikohidrata,  bjelančevina i masti. Nastaje uslijed apsolutnog ili relativnog manjka inzulina, inzulinske rezistencije, povećanog stvaranja glukoze, te prekomjernog djelovanja hormona sa suprotnim učinkom od inzulina. Inzulin je hormon gušterače čija glavna uloga je da  “otvori“ vrata glukozi i uđe u stanicu gdje će se moći razgraditi i iskoristiti za energiju. Glukoza je nužno neophodna našem tijelu kao primarni izvor energije, no kod oboljelih, ona se nagomilava u krvi jer ne može ući u stanicu i tada nastaje problem. Konstantno visoka koncentracija glukoze u krvi je opasna jer dolazi do oštećenja krvnih žila što dovodi do retinopatije, periferne i autonomne neuropatije (oštećenje živaca) te nefropatije (oštećenje bubrega).

 

 

Etiološka klasifikacija šećerne bolesti

      Tip 1 (uništenje beta stanica, dovodi do apsolutnog manjka inzulina)

      Tip 2 (inzulinska rezistencija, greška u lučenju inzulina zbog inzulinske rezistencije).

      Ostali posebni tipovi šećerne bolesti

      Gestacijski dijabetes

 

Prvi i glavni korak je odrediti koji tip dijabetesa posjedujete zbog razlike u terapijama.

 

Dijabetes tipa I i II

Dijabetes tipa I. (inzulin ovisan dijabetes) podrazumijeva autoimunu bolest pri čemu vlastiti imunološki sustav ( ne treba zanemariti genetske i vanjske čimbenike ) napada i uništava beta stanice Langerhansovih otočića gušterače zaslužne za proizvodnju inzulina. Naime, kod 90-95% oboljelih od šećerne bolesti, najčešće je riječ o  dijabetesu tipa II.  U ovom slučaju, gušterača proizvodi malu količinu inzulina ali nedovoljno da može opskrbiti stanice glukozom, ili su stanice inzulin rezistentne što znači da su neosjetljive na inzulin a ishod je opet nemogućnost ulaska glukoze u stanicu. Razlog leži u genetici, pretilosti, manjku tjelovježbe, dobi.

Iako se tip I najčešće javlja prije 30 -te godine života, autoimuni proces s razaranjem beta stanica se može razviti u bilo kojem životnom dobu, tip II najčešće nastaje u starijoj dobi, iako se može javiti i u mladosti, posebno u pretilih adolescenata.

 

Gestacijski dijabetes

Uslijed trudnoće trudnica prolazi kroz brojne hormonalne promjene što u nekim slučajevima može rezultirati inzulinskom rezistencijom. Najčešće se nakon poroda razina glukoze vrati na normalnu razinu, no studije ne isključuju moguću pojavu dijabetesa tipa II u kasnijoj dobi.

 

Znakovi da možda imate neki od oblika dijabetesa

Novootkriveni bolesnici s tipom I bolesti imaju obilno mokrenje (poliurija), pojačanu žeđ (polidipsija), pojačani apetit (polifagija) te značajan brzi gubitak na tjelesnoj težini. Kod žena se javlja svrbež genitalnih organa, postoji progresivni umor, opća otpornost organizma je smanjena, a mogu biti prisutni i gnojni prištići i ekcem na koži.

Visceralni oblik pretilosti predstavlja jako veliki rizik za incidenciju upravo ovog tipa dijabetesa. Ako imate visceralno masno tkivo, to je dovoljan razlog da redovito pratite razinu glukoze u krvi, ali i da pripazite na tjelesnu težinu. Razlog tome je što adipociti proizvode leptin, TNF alfa, slobodne masne kiseline koje doprinose inzulinskoj rezistenciji. S vremenom gušterača neće moći proizvoditi dovoljnu količinu inzulina i razvija se hiperglikemija.

 

Komplikacije koje dolaze sa dijabetesom

 

Najveća opasnost kod oboljelih od dijabetesa nije bolest sama po sebi, već komplikacije koje dolaze s njom. Kada je u pitanju dijabetes tipa II, pojedinci saznaju da su obolili tek kada se pojave komplikacije. Nezaobilazne su epizode hiper- i hipoglikemije (visoke i niske koncentracije glukoze u krvi), i oba stanja su veoma opasna za pojedinca. Ako se bolest ne liječi, može doći do ketoacidoze ili hiperosmolarnog sindroma. To je stanje kada tijelo proizvodi jako malo inzulina (ili bilo koje drugo stanje kada se glukoza nije u mogućnosti dopremiti u stanicu), a kao izvor energije tijelo koristi svoje zalihe masnog tkiva pri čemu nastaju ketonska tijela koja ako su proizvedena u velikoj količini jako zakiseljavaju tijelo što može rezultirati komom. Najčešće se to događa kod pojedinaca sa dijabetesom tipa I, a lako se može prepoznati po zadahu. Hiperosmolarni sindrom podrazumijeva jako visoku koncentraciju glukoze u krvi pri čemu je krv jako gusta. Simptomi su umor, zbunjenost, a osoba može pasti u komu. Stoga je važno slušati svoje tijelo jer ono nam govori kada nešto nije u redu. Oba navedena stanja su iznimno opasna i tendencija je održavanje glukoze u normalnim koncentracijama.

Glikozilacija znači da se glukoza veže na proteine u krvi, živčane stanice, leće oka i uvriježeno je mišljenje je upravo ona krivac za većinu komplikacija koje dijabetes nosi. Vitamin C bi ovdje mogao imati veliku ulogu u sprječavanju ovog procesa.

Dijabetička retinopatija je oštećenje retine uslijed visoke koncentracije glukoze u krvi,a nerijetko može dovesti do sljepoće. Osim nje, ostale komplikacije su dijabetička neuropatija (oštećenje živčanih stanica, najčešće perifernih a praćeno sa boli, utrnućem) te dijabetička nefropatija (oštećenje bubrega).

 

Postavljanje dijagnoze

 

Tolerancija glukoze je podijeljena u tri skupine prema razini glukoze u venoznoj plazmi:

 

1)      glukoza na tašte – ispod 6,1 mmol/l ukazuje na uredan nalaz

2)      glukoza na tašte – između 6,1 i 7 mmol/l ukazuje na poremećenu toleranciju glukoze na tašte

3)      glukoza na tašte – iznad 7 mmol/l ukazuje na šećernu bolest

 

Nakon postavljene dijagnoze, važno je započeti terapiju kojom će se razina glukoze održavati na normalnoj razini.

 

Autor: Ivana Čmrlec, mag. nutricionizma

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi